Analiziramo

Stručnjaci Dječje bolnice Srebrnjak otkrivaju: Četiri glavna kanala kojima smo izloženi mikroplastici

Procjenjuje se da smo od pedesetih godina prošlog stoljeća, kad je počela masovna proizvodnja plastike, sve do danas proizveli nevjerojatnih 8.3 milijarde tona nove plastike. Još je možda nevjerojatnije da je čak 75% sve plastike ikad proizvedene danas – otpad. Naime, iako se ulažu veliki napori u dizanje svijesti o važnosti cirkularne ekonomije, još uvijek recikliramo tek 9% plastike. Ostalih 91% na ovaj ili onaj način završi u okolišu i s vremenom postaje mikroplastika.

S obzirom na količinu plastike koja cirkulira planetom, nitko nije bio pretjerano iznenađen kada su prvi put pronađene čestice mikroplastike u morskim životinjama. Međutim, zabrinutost je ipak izazvala, posebno kod ljubitelja dagnji, studija s početka 21. stoljeća, koju su proveli znanstvenici sa Sveučilišta u Ghentu. U njoj je iznesen podatak da prosječni Belgijac godišnje pojede više od 11 tisuća komadića mikroplastike samo zahvaljujući konzumaciji njihova nacionalnog specijaliteta dagnji.

Danas pak znamo da nije samo konzumacija morskih plodova put kojim mikroplastika i nanoplastika može ući u ljudski organizam. Nedavna istraživanja pokazuju, a potvrđeno je i u posljednjem WHO-ovu izvještaju o mikroplastici, da je ona sveprisutna te da smo joj izloženi uvijek i svugdje.

Kako točno, kojim putevima i u kojim količinama mikroplastika i nanoplastika ulaze u ljudski organizam, upravo proučavaju – hrvatski znanstvenici. Istraživački tim Dječje bolnice Srebrnjak – sedmero liječnika i znanstvenika na čelu s prof. dr. sc. Mirjanom Turkalj – prvi je u svijetu koji će zajedno s istraživačima iz još sedam zemalja odgovoriti na pitanje kako čestice plastike utječu na zdravlje ljudi i jesu li jedan od uzroka drastičnog rasta prevalencije alergija i astme.

U laboratorijskim ispitivanjima pokazalo se, naime, da čestice mikroplastike mogu izazvati oštećenja ljudskih stanica, ali dosad nije bilo epidemioloških studija na velikim populacijama ljudi koje bi dokazale vezu između izlaganja česticama mikroplastike i utjecaja na zdravlje. ‘Čestice mikroplastike i nanoplastike nalaze se u hrani koju jedemo, vodi koju pijemo i zraku koji udišemo, no još ne znamo koliko su opasne po ljudsko zdravlje. Mi ćemo pokušati procijeniti gdje te čestice završavaju u našim tijelima nakon udisanja i unosa, a ti će nam rezultati pomoći da shvatimo učinke mikroplastike na ljudsko zdravlje’, kaže dr. Turkalj, voditeljica Odjela za pulmologiju i alergologiju predškolske dobi u Dječjoj bolnici Srebrnjak i dodaje: ‘Do 2025. gotovo polovica stanovnika EU-a imat će barem jednu kroničnu alergiju. Je li to povezano s mikroplastikom?’

Dječja bolnica Srebrnjak i kolege iz još 11 europskih istraživačkih ustanova u sklopu EU projekta Imptox do sredine 2025. imat će rezultate ove dugotrajne kliničke studije, a hrvatski istraživači provest će ispitivanja kod djece s alergijama u dobi od 6 do 18 godina u Slavoniji, Dalmaciji i Zagrebu. Razvit će i alate za preciznu karakterizaciju i kvantifikaciju mikroplastike i nanoplastike kako bismo bolje razumjeli načine na koje ona utječe na naše zdravlje. Kako bi se proučili potencijalni učinci mikroplastike i nanoplastike na razvoj alergija, u međunarodnom multidisciplinarnom timu nalaze se stručnjaci iz područja prehrambene kemije, onečišćivača hrane, kemije polimera i metala, toksikologije, kliničke imunologije i alergije te raznih “omika”, znanosti koje se bave sveobuhvatnom analizom molekula koje čine stanice živih organizama.

O tome na koje smo sve načine izloženi mikroplastici, gdje se mikroplastika sve nalazi i kako možemo ocijeniti kolika je naša izloženost za X-Lab – expert research hub JGL-a – otkrivaju članovi zagrebačkog tima – biotehnolog Marcel Lipej te Sandra Mijač, magistra kliničkog nutricionizma.

Mikroplastika i nanoplastika (MNP) u naš organizam ulaze na dva načina, primarnim i sekundarnim rutama. Kada govorimo o primarnoj ruti, mislimo na izravnu izloženost mikroplastici, i to primjenom proizvoda koji sadrže mikroplastiku kao sastojak, kao što je to slučaj s određenim kozmetičkim proizvodima.

Sekundarna se ruta izloženosti odnosi na neizravnu izloženost mikroplastici, i to putem onečišćene hrane, vode ili zraka. U ovom slučaju mikroplastika u organizam ne dolazi izravno, nego neizravno, udisanjem ili putem drugih proizvoda i namirnica u kojima se nalazi, a u koje nije dospjela “namjerno” nego iz onečišćenog okoliša.

Hrana i piće
Jedan je od glavnih načina unosa mikroplastike i nanoplastike u organizam konzumacija hrane i pića koja sadrže mikroskopske čestice plastike. One mogu biti prisutne u morskoj hrani poput ribe i školjki izloženih onečišćenju plastikom, kao i u vodi iz slavine koju pijemo. Također, prisutna je i u vodi flaširanoj u plastičnim bocama.

Zrak
Sitne čestice mikroplastike, odnosno nanoplastike možemo i udahnuti. One u zraku mogu biti prisutne kao rezultat raspadanja većih plastičnih predmeta ili nusproizvod otpadnih postrojenja. Udisanje je mikroplastike identificirano kao posebno značajna ruta izloženosti. Najveća količina mikroplastike u naš organizam uđe upravo zrakom koji udišemo.

Kozmetika i osobna njega
U kozmetičkim je proizvodima poput pilinga, gelova za tuširanje i pasta za zube mikroplastika nerijetko jedan od sastojaka. Primjenom ovakvih proizvoda ona završava u otpadnim vodama i tako dospijeva u okoliš, a zatim i u naš organizam.

Dermalni kontakt
Ovakav tip izloženosti sam po sebi ne predstavlja značajan zdravstveni rizik, a do njega dolazi ako pojedinci dotaknu svoje lice (ili neki drugi dio tijela) nakon kontakta s onečišćenim površinama. Mikroplastika koja se prenosi zrakom također dolazi u doticaj i s našom kožom.

Istraživanja su pokazala da ljudi u prosjeku mogu unijeti 0,1 – 5 g mikroplastike tjedno različitim putevima izloženosti. Prosječna bi osoba tako mogla svaki tjedan unijeti oko 5 g plastike,što je jednako težini jedne kreditne kartice.